Zgrada iz 1910. godine u Palmotićevoj 27, uskoro bi se trebala početi obnavljati nakon stradavanja u potresu.
Odabran je izvođač radova i u tijeku je žalbeni postupak.
Stanari ove zgrade, još otprije dosta angažirani oko brige o zgradi prošli su ujedinjeni put pribavljanja dokumentacije, kako je bavljenje papirologijom trajalo skoro pa tri godine od podrhtavanja na datum 22. ožujka.
O svim se izazovima kod obnove oglasio i Alan Čaplar, stanovnik spomenute zgrade koji je pripremio javno pismo naslovljenu “Dubioze obnove”.
Kako je naglasio u razgovoru za Zagreb.info, on i njegovi sustanari žele konstruktivno doprinijeti ubrzanju i kvaliteti obnove poštujući sve zakone, propise i pravila.
Mjesta za ubrzanje i veću kvalitetu nedvojbeno ima, a neke su se već i dogodile od prvog momenta 2020. godine, kao što je vidljivo u Čaplarovom pismu povodom skore, treće godišnjice potresa.
Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:
Poštovani,
Za nekoliko dana navršit će se tri godine od zagrebačkog potresa.
Zgrada u središtu Zagreba u kojoj sam živio s obitelji u potresu je teško oštećena i morali smo se iz nje odmah iseliti. Prijatelji, znanci i zainteresirani novinari pitaju me ponekad kako stojimo s obnovom. Iz perspektive stradalnika potresa ne mogu odgovoriti drugačije nego da stojimo… više-manje na mjestu.
U prvoj godini, ispunjenoj neizvjesnošću oko korone, lockdowna, on-line nastave te očekivanja cjepiva i normalizacije života promijenili smo dvije adrese. S drugim stanarima iz oštećene zgrade (ne)strpljivo smo čekali Zakon, pa prvi, drugi, pa treći program mjera, marljivo prikupljali a zatim i predali svu moguću i nemoguću dokumentaciju – elaborate, projekte, troškovnike, odluke, ugovore, odobrenja, suglasnosti, obrasce, tlocrte, nacrte, izvatke, potvrde, dozvole – ukupno šest i pol kilograma dokumentacije. Kroz zgradu su prošla četiri skupine građevinskih inženjera, svaka iznova utvrđujući i potvrđujući da je zgrada neupotrebljiva – „crvena“ (N1), i da ju treba obnoviti, iako je to bilo jasno od prvog dana. Projekt obnove izrađen je još u kolovozu 2020. Zbog šireg interesa javnosti slučaj naše zgrade postao je poznat kao primjer aktivnog angažiranja građana u cilju pospješenja i ubrzanja obnove ali i neučinkovitosti procedura za obnovu.
Bilo je bizarnih i anegdotalnih situacija. Među ostalim, morali smo dokazati da zgrada koja usred Zagreba stoji već 110 godina – postojeća građevina. Osobno me, na primjer, zabavljala spoznaja da smo zahtjevima predanim na istom šalteru pribavili uporabnu dozvolu i potvrdu o brzom pregledu kojima možemo dokazati da je ista zgrada istodobno i upotrebljiva i neupotrebljiva.
Nakon dugotrajnog čekanja dobili smo najprije privremenu odluku, pa izvješće, pa zaključak i naposljetku odluku o obnovi, kao i nekoliko dopisa u kojima se Ministarstvo i Fond za obnovu međusobno obavješćuju što tko poduzima ili treba poduzeti. U tim dokumentima nema nikakvih rokova nego samo opće konstatacije tipa: “Ukoliko tehničko-financijska kontrola dade suglasnost za projektnu dokumentaciju nalaže se Fondu da provede popravak konstrukcije”.
Dva mjeseca nakon što je bio odabran izvoditelj tehničko-financijske kontrole, videći da se ništa ne događa, nazvao sam odabranog kontrolora i tada saznao da od Ministarstva i Fonda nije zaprimio projekt koji treba pregledati. Tada sam mu poslao projekt, isti onaj koji je izrađen godinu i pol ranije, koji dotad očito nitko nije ni pogledao.
Nekoliko mjeseci čekali smo mišljenje Ministarstva je li konstrukcija krova dio konstrukcije zgrade, jer se kod tehničko-financijske kontrole otvorilo pitanje je li krov oštećen zbog potresa ili zbog dotrajalosti. Ne treba biti veliki stručnjak da biste razumjeli da je konstrukcija krova dio konstrukcije zgrade, i da je zadatak projektiranja i obnove podići zgradu na određenu razinu potresne otpornosti neovisno o razlozima oštećenja, no u našem slučaju trebalo je zatražiti i pribaviti mišljenje Ministarstva o tome.
U prosincu 2022. konačno dobijemo zadnju potrebnu suglasnost tehničko-financijske kontrole na projekt konstrukcijske obnove, nakon što smo tu suglasnost čekali 12 mjeseci. Samo mjesec dana poslije novim Zakonom o obnovi ukine se tehničko-financijska kontrola „jer je nepotrebna”.
S obzirom na činjenicu da je izrađena i pribavljena sva potrebna dokumentacija, u našem slučaju idući korak bilo bi raspisivanje postupka javne nabave za izbor izvođača i građevinskog nadzora. Nakon brojnih neodgovorenih dopisa, zamolbi, požurnica i elektroničkih poruka prije tjedan-dva odem u Informativni centar za obnovu da se raspitam o tome. Tamo saznam da se već duže vremena ne pokreću novi postupci nabave za radove obnove jer se čekalo imenovanje novog ministra, pa donošenje novog Zakona, a sada postupak nema tko pokrenuti jer je ukinut Fond za obnovu. Sada se čeka da se napravi preustroj unutar Ministarstva i donese provedbeni akt. Na pitanje kada će biti donesen taj provedbeni akt, kada će biti raspisana nabava, kada će biti odabran izvođač i nadzor, kada će početi radovi odgovor je – ne zna se.
Doduše, vidim neki dan da je konačno donesen Pravilnik o provedbi postupaka nabave roba, usluga i radova za postupke obnove, prekjučer je objavljen u Narodnim novinama (NN 28/2023-493). Hoće li sada konačno početi obnova?
Zadatak projektanta bio je napraviti projekt koji omogućuje da obnova bude zakonita, optimalna, dostatna, smislena, izvediva i isplativa za zgradu tako da zgrada nakon obnove bude dovoljno sigurna za život. Takav projekt imali smo još u kolovozu 2020., prije donošenja zakona, programa mjera, tehničkog propisa i pravilnika o postupcima nabave u obnovi.
Istina, novi Zakon o obnovi i Program mjera za obnovu sada su znatno bolji, jer su uklonjene ili pojednostavljene mnoge procedure i mjere koje su bile neprovedive, nelogične i nepotrebne. Slabosti Zakona i cijeloga sustava obnove bile su mnogima od nas očite još u vrijeme donošenja prvoga Zakona o obnovi. Na to smo ukazivali, no trebalo je proći dvije godine da se to shvati i donekle ispravi, ali i dalje je sustav jednostavno prekompleksan i prekompliciran da bi bio učinkovit, a obnova provediva. Takav sustav strahovito iscrpljuje snage onih koji se s time hvataju u koštac s time. Dobar dio tih problema nije započeo s potresom nego ih je potres samo izbacio na površinu.
Godinu i pol nakon potresa mojoj prijateljici srušili su teško oštećenu – neupotrebljivu legalnu, vlasnički čistu obiteljsku kuću u Markuševcu. Nakon toga, sada već mjesecima odbijaju joj izdati građevinsku dozvolu za izgradnju zamjenske kuće na mjestu uklonjene kuće, pozivajući se da to ide po Zakonu o gradnji, a ne po Zakonu o obnovi. No, ako ni tri godine ne možete graditi zamjensku kuću na mjestu legalne uklonjene kuće i ako sa svom dokumentacijom nema tko pokrenuti postupak nabave i izabrati izvođača jer se čeka opći akt – onda sustav tako ne može funkcionirati.
Vanjski izgled starijih zagrebačkih zgrada ne pruža jasnu sliku o tome koliko su teško stradale. Tek uđete li u njih vidjet ćete da nema zida ili nadvoja koji nije popucao i da ne pružaju više potrebnu sigurnost. Gledajući zgrade izvana sve se čini uglavnom dobro, pa svi potiskujemo pomisao da je više tisuća ljudi ostalo bez svojih domova i da su stotine zagrebačkih zgrada neupotrebljive i da više ne pružaju dovoljnu sigurnost. No, nekako ispada da svi mi nismo više samo stradalnici potresa, nego sve više i stradalnici neučinkovitosti sustava koji bi trebao biti pomoć i potpora građanima koji su se našli u nevolji. Potres i obnova prestali su čak biti dominantna tema u javnom prostoru, kao da smo se pomalo pomirili s time da obnova ide sporo ili nikako, i da prihvaćamo to kao nešto normalno.
Možda sam samo imao prevelika očekivanja, iako je otpočetka bilo izvjesno da ništa kod nas ne ide brzo i glatko. Unatoč svemu, živim u uvjerenju da ne treba kukati nad nesretnom sudbinom, neučinkovitim, neprovedivim ili neprovedenim zakonima i mjerama ili čemu drugome, već da i dalje treba konstruktivno pomagati da se pronađu razumna i primjenjiva rješenja. Nikad nisam nekoga prozivao ili vrijeđao, samo iznosio činjenice. Nikad nisam tražio ili očekivao da se radi nešto što nije u skladu sa Zakonom, Programom mjera, Tehničkim propisom ili Odlukom o obnovi, već sam samo molio i apelirao za učinkovito, pravovremeno i transparentno postupanje u skladu s tim propisima. Od nas se očekivalo da budemo strpljivi i da učinimo sve što je u našoj moći kako bi obnova čim prije započela. Te svoje zadaće smo i izvršili, cjelovito i temeljito. U Zakonu o obnovi, u članku 3. lijepo piše: „Sva tijela i sudionici provedbe ovoga Zakona dužni su hitno postupati“, no čak i kad ste proaktivni da priredite svu silu dokumenata, da učinite sve što je u vašoj moći, sve to jednostavno ide presporo te prigušuje inicijativu, nadu u obnovu i snagu za ikakav angažman.
Rezultat je da se i nakon tri godine još uvijek bavimo papirima, birokracijom i čekanjem, a ne obnovom.
Poštovani, kao građanin, molim Vas da ovu temu stavite u fokus javnosti i da učinite sve što je u Vašoj moći da se sustav unaprijedi i obnova konačno pokrene.
‘Želimo biti konstruktivni’
Nakon ovog pisma, htjeli smo doznati više detalja o izazovima prikupljanja dokumenata, sustava općenito, ali i napretku koji je vidljiv u zakonu i proceduri nakon novog Zakona o obnovi.
Čaplaru je bilo važno razjasniti svoje namjere.
“Ne bi rekao da sam frustrirani građanin. Nemojte me opisivati kao ogorčenog građana jer ne želim ništa preskakati niti zaobilaziti neke procedure. Poštujem procedure, želimo pomoći cijelom sustavu da čim prije se zaista pristupi obnovi, da je čim manje dubioza i promjena. U tom smislu, novi zakon puno bolje to rješava. Da se moglo prije, da, moglo se, da trebalo se. Ali ne želimo biti destruktivni, već konstruktivni. Mi kao građani želimo pomoći da sustavu da se obnovi prione što prije u skladu sa zakonom, programom mjera tehničkih propisa i odluka o obnovi. Ali, ono što je očito, nakon tri godine smo i dalje u papirima, a ne u radovima, to čovjeka muči, potroši puno vremena živaca i snage”, objasnio nam je.
Opisao je sustav kao trom, spor i kompliciran pa i teško razumljiv, pa je pohvalio novi sustav zbog micanja procedura koje su bile nepotrebno usporavajuće.
“Prije svega, sada je jedno jedinstveno provedbeno tijelo pa si ne šalju dopise Ministarstvo i fond nego je to interni dopis. Ukinute su stvari koje su, po mom mišljenju kao građanina, nepotrebna. Naime, morate utvrditi oštećenja i imati projekt, a u ranim fazama, četiri su inženjera dolazila u našu zgradu. Jedan za brzi pregled, drugi za elaborat konstrukcije, treći koji je provjeravao je li zgrada doista u crvenoj oznaci i četvrti koji je provjeravao je li elaborat valjan”, nabrojio je Čaplar sve što smatra pozitivnim i naveo kako je indikativno kako se zakon nije mijenjao već je donesen potpuno novi.
To pokazuje da su shvatili da treba napisati čisto pismo i puno stvari na koje smo ukazivali na e-savjetovanju kod prvog zakona sad je doneseno”, komentirao je zadovoljno.
No i dalje, kao problem, ističe pitanje informiranosti.
“Imam nove informacije o tome da će se za našu zgradu neke stvari brže rješavati i da su se provodili postupci nabave ali muči me što o tome nemam nikakvu informaciju kao stanar, građanin”, požalio se Čaplar navodeći kako mu nitko od nadležnih nije to rekao već je doznao za sve preko medija.
“Odem u info centar za obnovu, nemam informaciju, šaljem mail, dopis, dobijem odgovor za mjesec dana. Ili pak ne dobijem odgovor pa odem opet u info centar za mjesec dana i tamo mi kažu ne znaju kada će se raspisati nabava”, objasnio je Čaplar probleme s komunikacijom.
Na početku su ga, govori nam, zvali iz Ministarstva.
Ministarstvu smo postavili pitanje o komunikaciji s građanima oko postpotresne obnove i odgovaranjem na upite te ćemo njihov odgovor objaviti kada ga dobijemo.
Složni stanari: Proaktivni prije potresa
Potom se Čaplar prisjetio bolnih početaka nakon potresa, kada je prikupljanje šest kilograma dokumentacije bio veliki problem.
Srećom stanari u zgradi su bili vrlo suradljivi.
“Bio je lockdown, nemogućnost sastanaka i redovnih komunikacija, a ljudi su bili raseljeni po različitim adresama. No, pozitivno je što su stanari konstruktivno sudjelovali i rasporedili snage za prikupljanje nekog dijela vezanog uz zgradu. Nije to palo na leđa jedne osobe i u prvih godinu dana smo razmijenili 1500 mailova o različitim pitanjima obnove. Od suglasnosti, odluka i dokumenata koji su kasnije ukinuti kao nepotrebni”, prisjetio se Čaplar.
Svoje sustanare opisao je kao proaktivne, te su i prije potresa izvodili radove, projektirali ali i planirali.
2019. godine su tako željeli obnoviti krovište i fasadu zgrade, što ih je nakon potresa spasilo i rasprave s konzervatorima koji su ranije dali suglasnost za popravke planirane dok opasnost od potresa u Zagrebu mnogima nije bila ni na kraj pameti.
“Što se tiče troškova dokumentacije, platili smo od zajedničke pričuve ali podnijeli smo zahtjev za novčanu pomoć za pokriće dokumentacije koje je trenutno u postupku i trebalo bi biti riješeno ubrzo. Ukupni troškovi su se kretali oko 350 tisuća kuna”, naveo je Čaplar ocijenivši kako je iznos unutar prihvatljivih gabarita obnove.
Nemarni graditelji iz prošlog stoljeća
Čaplar nam je istaknuo i jednu zanimljivost. Njegova zgrada u Palmotićevoj, kao primjer “građansko secesijske izgradnje” završio je i u udžbenicima arhitekture.
Tu je posebno zanimljivo kako je nekadašnjoj trokatnici, 1939. godine, dograđeno još dva kata, što je Čaplar rekao da bi danas bilo smatrano “ilegalnom nadogradnjom”.
“Dodatno je opteretila gornje katove”, naveo nam je Čaplar govoreći o intervenciji poznatog arhitekta Stjepana Planića koja se dogodila malo nakon izvorne izgradnje 1910. godine.
Nažalost, spomenuta zgrada je pri svom uzdizanju doživjela lošu ruku nesavjesnih majstora.
Tijekom potresa, naveo je Čaplar, u zgradi je bilo 37 stanara, a danas ih je ostalo 6 do 7.
“U dijelu su zgrade koji je manje stradao i gleda na Palmotićevu ulicu. Mi smo dio zgrade koji gleda na Boškovićevu ulicu koji je teže stradao. Pokazalo se da su 1910. godine jedan majstori napravili noseći zid tanjim nego što bi nosivi zid trebao biti. To je zid naslonjen na susjednu zgradu i računali su da postoji zid s druge strane pa nisu zidali široko pa imate nosiv zid od 25 centimetara iz 1910. godine”, otkrio nam je veliku pogrešku graditelja prošlog doba.
Kontradiktorni dokumenti
Kao što je napisao u pismu, za kuću iz 1910. godine moralo se dokazati da je postojeća građevina, pa nam je Čaplar naveo kako su stanari to uradili s uporabnom dozvolom i ortofoto snimkom iz 1968. godine.
Podsjetio je kako je prema Zakonu o gradnji, potrebno dokazati legalnost zgrada na svakoj čestici te su uporabnu dozvolu i snimak tražili od nadležnog gradskog ureda.
“Ali meni bi osobno dokaz bila ocjena brzog pregleda nakon potresa. Pa nije valjda građevinar lagao da zgrada postoji ako je napisao da je oštećena”, prokomentirao je.
Pojasnio je i dio pisma o zgradi koja je istovremeno uporabljiva i neuporabljiva, navodeći kako je morao za dokumentaciju pripremiti i uporabnu dozvolu, također od zagrebačkog ureda.
“Ali taj isti gradski ured izdaje i potvrde o pregledu stanja zgrade nakon potresa gdje je zgrada označena s N1 crveno. Tako s istim gradskim pečatom imam dozvolu da je zgrada uporabljiva ali i potvrdu da je zgrada neuporabljiva, pa vi birajte o tome hoćete li jedno ili drugo”, opisao nam je Čaplar paradoksalnu situaciju.
“S tim mogu dokazati i da je uporabljiva iako je objektivno neuporabljiva. Imate pukotine da možete staviti cijeli dlan ruke u zid. To je opasna konstrukcijska pukotina, a ljudi prolaze po pločniku ispred zgrade. Već su padale cigle”, zaključio je.
The post ŠEST I POL KILOGRAMA DOKUMENTACIJE: ‘Nakon tri godine smo i dalje u papirima, a ne u radovima! To čovjeka muči, potroši puno vremena živaca i snage’ appeared first on Zagreb.info.
Pročitajte više na Zagreb.info