Današnji dan ostao je u sjećanju mnogim Karlovčanima koji se prisjećaju topničkih napada na svoj grad. Najjači od njih dogodio se 12. svibnja 1992. godina kada su oko 17 sati neprijateljski projektili počeli padati na gradska naselja Švarču, Udbinju, Mostanje i Turanj.
Bio je to uvod u najjači napad koji je počeo nešto prije 22 sata navečer. Napadi su se nastavili i 13. svibnja, a tadašnji predsjednik karlovačke Skupštine općine Karlovac dr. Ivan Benić obratio se Musi Bamayu, dužnosniku UNPROFOR-a, pismom pod naslovom „Očekivali smo mir…“.
Smatra se da je taj napad na Karlovac bio oproštaj pukovnika JNA Svetozara Marjanovića jer se prema odredbama Vanceovog plana (op.a. Cyrus Vance, američki veleopslanik UN-a za Jugoslaviju) neprijateljska vojska trebala povući iz Hrvatsku u kojoj su u tom trenutku bili razmještene mirovne snage UNPROFORA.
Svoja sjećanja na te trenutke podijelio je s nama Darko Lisac, karlovački novinar koji je tada bio gimnazijalac.
“Čudno se danas vratiti u perspektivu gimnazijalca, tinejdžera, u učestalo raketiranom gradu. Period od 4. listopada 1991. do prvih dana siječnja 1992. godine koji su Karlovčani proveli u podrumima pod svakodnevnim granatama i bombama bio je svakako najteži period Domovinskog rata, ali kasniji su napadi, kojih je povremeno bilo sve do 1995. bili često i smrtonosniji i opasniji i ostavljali psihološki i gore posljedice.
Jer, život se morao odvijati u tom varljivom zatišju, u siječnju je počela i škola u zgradi gimnazije s razbijenim prozorima i gelerima isparanim najlonima koji su mijenjali stakla, iza vrata sakrivenih daskama i vrećama cementa. A opet, ne bi bili tinejdžeri da nismo aktivirali i sve obrambene mehanizme i pristupali cijeloj priči s humorom tako da mi je i danas prva asocijacija na svibanjske napade poslijepodne u kojem smo na satu matematike, granate počinju padati po predgrađu, a nagluha profesorica se okreće i pita “Jel to pucaju ili to vi nešto šuškate?“.
Tada sam živio u Novom centru, dijelu grada koji nakon 1991. nije često bio meta – osim baš te najgore večeri 12. svibnja. Unatoč poslijepodnevnih par granata bili smo vani, jer bili smo već naviknuti živjeti s povremenim “incidentima”. Bilo je jako toplo, ako sjećanje ne vara svi smo u kratkim rukavima, “na Velebitu”, odnosno na velikom parkiralištu tadašnje tvornice Velebit, kada kreću VBR-i.
Već prva raketa pala je zaglušujuće blizu i kasnije je sve u nekakvom slow motionu, nagurali smo se u uski prolaz između dva dijela tvornice, ležali jedni po drugima, geleri su udarali u stakla nad nama, ali nekim čudom niti jedan nije pogodio nekog od nas, kao ni prijateljicu koja je jedina ostala na parkiralištu i zavukla se pod automobil – i dan danas mogu čuti njeno vrištanje, srećom samo od straha, jer i ona je prošla neozlijeđena. I onda opet dolazi tinejdžerski humor – trčimo prema našim zgradama, a u suprotnom smjeru, prema nama, trči Marin koji nije bio vani i viče “Ej ruljo, jeste čuli ovo!?”. S humorom smo tada doživjeli i ono što mi je danas, nekako, najemotivnije sjećanje.
Povratak u školu koja je drastično skraćena i legendarni profesor fizike Dubravko Heinrich, strah i trepet generacija gimnazijalaca, kako ulazi u razred, trudi se zadržati strogo lice i kaže “Vi ništa ne znate, mogu vam svima dati 2 ili vas sve poslati na popravak. Ali onda bih imao prosvjede vaših roditelja pod prozorom. Tako da ste svi prošli. Budite pametni ovo ljeto i čuvajte se”. Kao i svi tinejdžeri, prepričavali smo to s oduševljenjem i smijehom. Tek s malim odmakom, postalo nam je jasno što je bilo u onome kako nas je gledao tog dana kada smo se vratili u školu. I kada je umjesto da pita “koga nema?” zaokružio pogledom po razredu i rekao “svi ste tu, jel tako?”. Bilo je to puno važnije čak i od fizike.”
The post IZNIO NAJEMOTIVNIJA SJEĆANJA! Darko se prisjetio kobnog 13. svibnja: ‘Jel to pucaju ili to vi nešto šuškate?’ appeared first on Zagreb.info.
Pročitajte više na Zagreb.info
